4. poglavlje
1 I ponovno poče on poučavati kraj mora. I okupilo se k njemu silno mnoštvo, tako da je ušao u lađu i sjedio na moru, a sve ono mnoštvo bijaše uz more, na kopnu.
2 I poučavao ih je u usporedbama mnogo toga. I reče im u svome nauku:
3 “Slušajte. Gle, iziđe sijač sijati.
4 Dok je sijao, neko zrno pade kraj puta te dođoše ptice nebeske i pojedoše ga.
5 Neko pade na kamenito tlo, gdje nije imalo mnogo zemlje; i odmah niknu, jer nije imalo duboku zemlju.
6 Ali kada se diglo sunce, ono ga sprži pa se, budući da nije imalo korijena, osuši.
7 Neko pade među trnje; i poraste trnje i uguši ga te ono ne donese plod.
8 No neko pade na dobru zemlju i donese plod koji poraste i umnoži se; i donese: jedno tridesetostruko, jedno šezdesetostruko i jedno stostruko.”
9 I reče im: “Onaj tko ima uši da čuje, neka čuje.”
10 A kada je bio sâm, oni oko njega zajedno s Dvanaestoricom upitaše ga o toj usporedbi.
11 I reče im: “Vama je dano znati tajnu kraljevstva Božjega, a onima vani sve je to u usporedbama:
12 da gledajući vide, i ne uvide; da slušajući čuju, i ne razumiju; da se ne bi obratili pa im bili oprošteni grijesi njihovi.”
13 I reče im: “Zar ne razumijete tu usporedbu? Kako ćete onda razumjeti sve ostale usporedbe?
14 Sijač sije riječ.
15 Oni kraj puta, gdje je riječ posijana, jesu oni kojima, čim čuju, odmah dolazi Sotona i odnosi riječ koja je bila posijana u njihovim srcima.
16 Slični su i oni posijani na kamenitu tlu, koji riječ, kada je čuju, odmah s radošću prime;
17 ali nemaju u sebi korijena, nego su nestalni: kada nastane nevolja ili progonstvo zbog riječi, odmah se sablazne.
18 A oni među trnje posijani, to su oni koji čuju riječ,
19 ali im brige ovoga svijeta, zavodljivost bogatstva i požuda za koječim drugim, ušavši, uguše riječ te ona postane besplodna.
20 A oni posijani na dobru zemlju jesu takvi koji čuju riječ i prihvate je te donesu plod: jedan tridesetostruko, jedan šezdesetostruko i jedan stostruko.”
21 I reče im: “Donosi li se svjetiljka da je se stavi pod posudu ili pod postelju? a ne da je se stavi na postolje?
22 Jer nema ništa skriveno što se neće očitovati, niti što tajno što se neće saznati.
23 Tko ima uši da čuje, neka čuje.”
24 I reče im: “Pazite što slušate: mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se; i nadodat će se vama koji slušate.
25 Jer onome tko ima dat će se, a onome tko nema oduzet će se i ono što ima.”
26 I reče: “Tako je kraljevstvo Božje kao kada čovjek ubaci sjeme u zemlju.
27 I spava li on ili ustaje, noću i danju sjeme klija i raste, ni sâm ne zna kako;
28 jer zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, potom klas i, na posljetku, puno zrno u klasu.
29 A čim plod dopusti, odmah primiče srp, jer je došla žetva.”
30 I reče: “S čime da usporedimo kraljevstvo Božje? ili s kojom usporedbom da ga usporedimo?
31 Ono je kao zrno gorušice koje je, kada se u zemlju posije, manje od svega sjemenja što je na zemlji;
32 ali, kada je posijano, naraste i postane veće od svega povrća te potjera velike grane, tako da se pod njegovom sjenom mogu gnijezditi ptice nebeske.”
33 I mnogim im je takvim usporedbama govorio riječ, kako su već mogli slušati;
34 ali bez usporedbe im nije govorio: kada su bili nasamo, svojim je učenicima sve razjašnjavao.
35 A navečer toga istoga dana reče im on: “Prijeđimo preko.”
36 I otpustiše mnoštvo te ga uzeše sa sobom, jer već bijaše u lađi. A bijahu s njim i druge lađice.
37 I digne se silan olujni vjetar pa valovi nadirahu u lađu, tako da je već bila gotovo puna.
38 A on bijaše na krmi; spavao je na uzglavlju. I probudiše ga pa mu rekoše: “Učitelju, zar ne mariš što ginemo?”
39 I ustade on, zaprijeti vjetru i reče moru: “Utihni, smiri se!” I prestade vjetar i nastade potpuna tišina.
40 I reče im on: “Zašto ste tako strašljivi? Kako to da nemate vjere?”
41 A oni, silno prestrašeni, jedan drugome rekoše: “Kakav je to čovjek da mu se i vjetar i more pokoravaju?”