12. poglavlje
1 A Isus šest dana prije Pashe dođe u Betaniju, gdje bijaše Lazar, onaj koji je bio mrtav, onaj kojega je on uskrisio od mrtvih.
2 Ondje mu prirediše večeru: Marta je posluživala, a Lazar je bio jedan od onih što su s njim sjedili za stolom.
3 Tada Marija uze libru prave skupocjene nardove pomasti, pomaza Isusu noge i istrlja ih svojom kosom; i ispuni se kuća mirisom pomasti.
4 Tada reče jedan od njegovih učenika, Juda Iskariot, sin Šimunov, onaj koji ga je imao izdati:
5 “Zašto se ta pomast nije prodala za tristo denara i to dalo siromasima?”
6 Ali nije to rekao zbog toga što mu je stalo do siromaha, nego zato što je bio kradljivac: imao je novčarku i uzimao ono što se u nju stavljalo.
7 Tada Isus reče: “Pusti je, čuvala je to za dan moga ukopa.
8 Jer siromahe imate uvijek sa sobom, ali mene nemate uvijek.”
9 Veliko mnoštvo Židova dozna da je on ondje; i dođoše oni, ne samo zbog Isusa, nego i zato da vide Lazara, kojega on bijaše uskrisio od mrtvih.
10 I odlučiše svećenički glavari ubiti i Lazara,
11 jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa.
12 Sutradan veliko mnoštvo onih koji su došli na blagdan, kada čuše da Isus dolazi u Jeruzalem,
13 uze palmine grane, iziđe mu u susret i vikaše: “Hosana: Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodinovo, Kralj Izraelov!”
14 A Isus, kada je pronašao magarčića, sjede na nj; kao što je pisano:
15 “Ne boj se, Kćeri sionska: evo, kralj tvoj dolazi sjedeći na ždrjebetu magaričinu.”
16 To njegovi učenici isprva ne razumješe; ali kada je Isus bio proslavljen, prisjetiše se da je to bilo o njemu napisano i da su mu oni to učinili.
17 Svjedočili su i mnogi koji bijahu s njim tada kada je pozvao Lazara iz groba i uskrisio ga od mrtvih.
18 Zbog toga mu je mnoštvo izišlo u susret: jer su čuli da je učinio to čudo.
19 Farizeji zato rekoše jedan drugome: “Vidite da ne postižete ništa? Evo, svijet ode za njim.”
20 A bijaše i nekih Grka među onima koji su se došli pokloniti na blagdan.
21 Oni pristupiše Filipu iz Betsaide galilejske i zamoliše ga, rekavši: “Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.”
22 Dođe Filip i reče to Andriji, a Andrija i Filip, opet, rekoše Isusu.
23 I odgovori im Isus, rekavši: “Došao je trenutak da se proslavi Sin čovječji.
24 Zaista, zaista, kažem vam: Ako zrno pšenice ne padne na zemlju i ne umre, ostaje samo; ali ako umre, donosi mnogo ploda.
25 Tko voli svoj život, izgubit će ga; a tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.
26 Ako mi tko služi, neka me slijedi; i gdje sam ja, ondje će biti i moj sluga. Ako mi tko služi, počastit će ga moj Otac.
27 “Sada mi je duša potresena; i što da kažem? Oče, izbavi me od ovoga časa: ali zato sam došao u ovaj čas.
28 Oče, proslavi svoje ime.” Tada dođe glas s neba: “Proslavio sam ga i opet ću ga proslaviti.”
29 Stoga mnoštvo koje je ondje stajalo i to čulo reče: “Zagrmjelo je.” Drugi rekoše: “Anđeo mu je govorio.”
30 Odgovori Isus i reče: “Ovaj glas nije došao zbog mene, nego zbog vas.
31 Sada je sud ovome svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen.
32 A ja ću, ako budem podignut sa zemlje, sve privući k sebi.”
33 To je rekao naznačivši kakvom će smrću umrijeti.
34 Odgovori mu narod: “Mi smo iz Zakona čuli da Krist ostaje zauvijek; kako onda ti govoriš: ‘Sin čovječji treba biti podignut’? Tko je taj Sin čovječji?”
35 Tada im Isus reče: “Još je malo vremena svjetlo s vama. Hodite dok imate svjetlo, da vas ne obuzme tama: jer onaj tko hoda u tami, ne zna kamo ide.
36 Dok imate svjetlo, vjerujte u svjetlo da možete biti djeca svjetla.” To Isus reče pa ode i sakrije se od njih.
37 Ali premda je pred njima činio tolika znamenja, ipak nisu povjerovali u njega;
38 kako bi se ispunila riječ koju reče prorok Izaija: “Gospodine, tko je povjerovao našoj poruci? i kome se otkrila ruka Gospodinova?”
39 Stoga i nisu mogli vjerovati, jer Izaija ponovno reče:
40 “Zaslijepio im je oči i otvrdnuo srce njihovo: da očima svojim ne vide, niti srcem svojim razumiju i obrate se pa ih ja ozdravim.”
41 Govorio je to Izaija kad je vidio njegovu slavu i o njemu govorio.
42 Premda su i mnogi od glavara vjerovali u njega, zbog farizeja ga nisu priznavali, kako ne bi bili izopćeni iz sinagoge:
43 jer su ljudsku slavu voljeli više negoli slavu Božju.
44 Isus povika i reče: “Onaj tko vjeruje u mene, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji je mene poslao”
45 i: “Onaj tko vidi mene, vidi onoga koji je mene poslao.
46 Ja, Svjetlo, došao sam na svijet da tko god u mene vjeruje ne ostane u tami.
47 I sluša li tko moje riječi, a ne vjeruje, ja ga ne sudim: jer nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti.
48 Onaj tko mene odbacuje i ne prima moje riječi, ima tko ga sudi: riječ koju sam govorio, ona će mu suditi u posljednji dan.
49 Jer ja nisam govorio sâm od sebe, nego Otac, koji me poslao, on mi je dao zapovijed što da kažem i što da govorim.
50 I znam da je zapovijed njegova život vječni: stoga ono što ja govorim, onako govorim kako mi je rekao Otac.”