Naslovnica

 

Evanđelja

 

Evanđelje po Ivanu

 

11. poglavlje

 

 

1   A neki čovjek bijaše bolestan, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i njezine sestre Marte.

2   (Bijaše to ona Marija koja je pomazala Gospodina pomašću i obrisala mu noge svojom kosom, čiji brat Lazar bijaše bolestan.)

3   Stoga sestre poslaše po njega s riječima: “Gospodine, evo, onaj koga ljubiš boluje.”

4   Kada je Isus to čuo, reče: “Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se Sin Božji po njoj proslavi.”

5   A Isus je ljubio Martu, i njezinu sestru, i Lazara.

6   Kada je, dakle, čuo da je on bolestan, ipak je ostao još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio.

7   Nakon toga reče svojim učenicima: “Pođimo opet u Judeju.”

8   Rekoše mu učenici: “Učitelju, Židovi su te nedavno htjeli kamenovati, i ti opet ideš onamo?”

9   Odgovori Isus: “Nema li dan dvanaest sati? Ako tko hoda po danu, ne spotiče se, jer vidi svjetlost ovoga svijeta.

10   No hoda li tko noću, spotiče se, jer nema svjetlosti u njemu.”

11   To reče i nakon toga im doda: “Naš prijatelj Lazar je zaspao; no idem ga probuditi.”

12   Tada njegovi učenici rekoše: “Gospodine, ako je zaspao, ozdravit će.”

13   No Isus je to rekao o njegovoj smrti; a oni su mislili da govori o počinku, o spavanju.

14   Tada im Isus reče otvoreno: “Lazar je umro.

15   Radujem se zbog vas što nisam bio ondje, da povjerujete; nego, pođimo k njemu.”

16   Nato Toma, zvani Blizanac, reče suučenicima: “Hajdemo i mi, da umremo s njime.”

17   Kada je Isus stigao, našao je da je on već četiri dana u grobu.

18   A Betanija bijaše blizu Jeruzalema, oko petnaest stadija,

19   pa mnogi Židovi bijahu došli k Marti i Mariji, tješiti ih zbog njihova brata.

20   Tada Marta, čim je čula da Isus dolazi, pođe i susretne ga; a Marija je sjedila u kući.

21   Reče tada Marta Isusu: “Gospodine, da si bio ovdje, ne bi umro brat moj.

22   Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti Bog.”

23   Reče joj Isus: “Uskrsnut će brat tvoj.”

24   Reče mu Marta: “Znam da će uskrsnuti za uskrsnuća, u posljednji dan.”

25   Reče joj Isus: “Ja sam uskrsnuće i život: onaj tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će;

26   i svatko tko živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li to?”

27   Reče mu ona: “Da, Gospodine: vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, koji dolazi na svijet.”

28   I, rekavši tako, ode i potajno pozva svoju sestru Mariju, rekavši joj: “Učitelj je došao i zove te.”

29   Ona, čim je to čula, brzo ustade i dođe k njemu.

30   A Isus još ne bijaše došao u selo, nego je bio na onome mjestu gdje ga je susrela Marta.

31   Kada Židovi, koji su bili s Marijom u kući i tješili je, vidješe kako je ona žurno ustala i izišla, pođoše za njom, rekavši: “Ide na grob plakati.”

32   A kada je Marija stigla onamo gdje bijaše Isus i ugledala ga, baci mu se do nogu, rekavši: “Gospodine, da si bio ovdje, ne bi umro brat moj.”

33   Kada je vidje Isus gdje plače, a plakahu i Židovi koji bijahu došli s njom, zastenja on u duhu, potrese se

34   i reče: “Gdje ste ga položili?” Rekoše mu: “Gospodine, dođi i pogledaj.”

35   Isus zaplaka.

36   Nato Židovi rekoše: “Gle kako ga je volio!”

37   A neki od njih rekoše: “Nije li ovaj, koji je otvorio oči slijepcu, mogao učiniti da ni taj ne umre?”

38   Isus, stoga, ponovno zastenjavši u sebi, dođe do groba. Bijaše to špilja, a na nju položen kamen.

39   Isus reče: “Uklonite kamen.” Reče mu Marta, sestra pokojnikova: “Gospodine, već smrdi; jer je mrtav četiri dana.”

40   Reče joj Isus: “Nisam li ti rekao da ćeš, budeš li vjerovala, vidjeti slavu Božju?”

41   Tada ukloniše kamen s mjesta gdje bijaše položen mrtvac. I podigne Isus oči i reče: “Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao.

42   Znao sam da me ti uvijek uslišavaš, no rekao sam to zbog naroda koji stoji uokolo: da vjeruju da si me ti poslao.”

43   I, rekavši to, viknu on jakim glasom: “Lazare, iziđi!”

44   I iziđe mrtvac, nogu i ruku povezanih mrtvačkim povojima i lica omotana ručnikom. Isus im reče: “Odriješite ga i pustite neka ide.”

45   Tada mnogi od Židova koji bijahu došli k Mariji, vidjevši što je Isus učinio, povjerovaše u njega.

46   No neki od njih odoše k farizejima i rekoše im što je Isus učinio.

47   Tada svećenički glavari i farizeji okupiše vijeće; i rekoše: “Što da radimo? jer taj čovjek čini mnoga čudesa.

48   Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u njega; i doći će Rimljani te nam oduzeti i ovo mjesto i narod.”

49   A jedan od njih, Kajfa, koji bijaše veliki svećenik te godine, reče im: “Vi ništa ne znate;

50   ni ne shvaćate kako je za nas bolje da jedan čovjek umre za narod i ne propadne sav narod.”

51   No nije to rekao sâm od sebe, nego je kao veliki svećenik te godine prorokovao da Isus treba umrijeti za narod;

52   i ne samo za taj narod, nego i zato da raspršenu Božju djecu okupi u jedno.

53   Toga se dana, dakle, dogovoriše da ga ubiju.

54   Zato se Isus više nije javno kretao među Židovima, nego je otišao odatle u kraj blizu pustare, u grad zvani Efrajim, i ostao ondje sa svojim učenicima.

55   Približila se židovska Pasha pa su mnogi iz cijele zemlje uzašli u Jeruzalem da se očiste prije Pashe.

56   Tražili su Isusa i, stojeći u Hramu, međusobno govorili: “Što vam se čini, zar uopće neće doći na blagdan?”

57   A svećenički glavari i farizeji izdali su zapovijed da, ako tko sazna gdje je, taj to dojavi da ga uhvate.

 

^