11. poglavlje
1 A neki čovjek bijaše bolestan, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i njezine sestre Marte.
2 (Bijaše to ona Marija koja je pomazala Gospodina pomašću i obrisala mu noge svojom kosom, čiji brat Lazar bijaše bolestan.)
3 Stoga sestre poslaše po njega s riječima: “Gospodine, evo, onaj koga ljubiš boluje.”
4 Kada je Isus to čuo, reče: “Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se Sin Božji po njoj proslavi.”
5 A Isus je ljubio Martu, i njezinu sestru, i Lazara.
6 Kada je, dakle, čuo da je on bolestan, ipak je ostao još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio.
7 Nakon toga reče svojim učenicima: “Pođimo opet u Judeju.”
8 Rekoše mu učenici: “Učitelju, Židovi su te nedavno htjeli kamenovati, i ti opet ideš onamo?”
9 Odgovori Isus: “Nema li dan dvanaest sati? Ako tko hoda po danu, ne spotiče se, jer vidi svjetlost ovoga svijeta.
10 No hoda li tko noću, spotiče se, jer nema svjetlosti u njemu.”
11 To reče i nakon toga im doda: “Naš prijatelj Lazar je zaspao; no idem ga probuditi.”
12 Tada njegovi učenici rekoše: “Gospodine, ako je zaspao, ozdravit će.”
13 No Isus je to rekao o njegovoj smrti; a oni su mislili da govori o počinku, o spavanju.
14 Tada im Isus reče otvoreno: “Lazar je umro.
15 Radujem se zbog vas što nisam bio ondje, da povjerujete; nego, pođimo k njemu.”
16 Nato Toma, zvani Blizanac, reče suučenicima: “Hajdemo i mi, da umremo s njime.”
17 Kada je Isus stigao, našao je da je on već četiri dana u grobu.
18 A Betanija bijaše blizu Jeruzalema, oko petnaest stadija,
19 pa mnogi Židovi bijahu došli k Marti i Mariji, tješiti ih zbog njihova brata.
20 Tada Marta, čim je čula da Isus dolazi, pođe i susretne ga; a Marija je sjedila u kući.
21 Reče tada Marta Isusu: “Gospodine, da si bio ovdje, ne bi umro brat moj.
22 Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti Bog.”
23 Reče joj Isus: “Uskrsnut će brat tvoj.”
24 Reče mu Marta: “Znam da će uskrsnuti za uskrsnuća, u posljednji dan.”
25 Reče joj Isus: “Ja sam uskrsnuće i život: onaj tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će;
26 i svatko tko živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li to?”
27 Reče mu ona: “Da, Gospodine: vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, koji dolazi na svijet.”
28 I, rekavši tako, ode i potajno pozva svoju sestru Mariju, rekavši joj: “Učitelj je došao i zove te.”
29 Ona, čim je to čula, brzo ustade i dođe k njemu.
30 A Isus još ne bijaše došao u selo, nego je bio na onome mjestu gdje ga je susrela Marta.
31 Kada Židovi, koji su bili s Marijom u kući i tješili je, vidješe kako je ona žurno ustala i izišla, pođoše za njom, rekavši: “Ide na grob plakati.”
32 A kada je Marija stigla onamo gdje bijaše Isus i ugledala ga, baci mu se do nogu, rekavši: “Gospodine, da si bio ovdje, ne bi umro brat moj.”
33 Kada je vidje Isus gdje plače, a plakahu i Židovi koji bijahu došli s njom, zastenja on u duhu, potrese se
34 i reče: “Gdje ste ga položili?” Rekoše mu: “Gospodine, dođi i pogledaj.”
35 Isus zaplaka.
36 Nato Židovi rekoše: “Gle kako ga je volio!”
37 A neki od njih rekoše: “Nije li ovaj, koji je otvorio oči slijepcu, mogao učiniti da ni taj ne umre?”
38 Isus, stoga, ponovno zastenjavši u sebi, dođe do groba. Bijaše to špilja, a na nju položen kamen.
39 Isus reče: “Uklonite kamen.” Reče mu Marta, sestra pokojnikova: “Gospodine, već smrdi; jer je mrtav četiri dana.”
40 Reče joj Isus: “Nisam li ti rekao da ćeš, budeš li vjerovala, vidjeti slavu Božju?”
41 Tada ukloniše kamen s mjesta gdje bijaše položen mrtvac. I podigne Isus oči i reče: “Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao.
42 Znao sam da me ti uvijek uslišavaš, no rekao sam to zbog naroda koji stoji uokolo: da vjeruju da si me ti poslao.”
43 I, rekavši to, viknu on jakim glasom: “Lazare, iziđi!”
44 I iziđe mrtvac, nogu i ruku povezanih mrtvačkim povojima i lica omotana ručnikom. Isus im reče: “Odriješite ga i pustite neka ide.”
45 Tada mnogi od Židova koji bijahu došli k Mariji, vidjevši što je Isus učinio, povjerovaše u njega.
46 No neki od njih odoše k farizejima i rekoše im što je Isus učinio.
47 Tada svećenički glavari i farizeji okupiše vijeće; i rekoše: “Što da radimo? jer taj čovjek čini mnoga čudesa.
48 Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u njega; i doći će Rimljani te nam oduzeti i ovo mjesto i narod.”
49 A jedan od njih, Kajfa, koji bijaše veliki svećenik te godine, reče im: “Vi ništa ne znate;
50 ni ne shvaćate kako je za nas bolje da jedan čovjek umre za narod i ne propadne sav narod.”
51 No nije to rekao sâm od sebe, nego je kao veliki svećenik te godine prorokovao da Isus treba umrijeti za narod;
52 i ne samo za taj narod, nego i zato da raspršenu Božju djecu okupi u jedno.
53 Toga se dana, dakle, dogovoriše da ga ubiju.
54 Zato se Isus više nije javno kretao među Židovima, nego je otišao odatle u kraj blizu pustare, u grad zvani Efrajim, i ostao ondje sa svojim učenicima.
55 Približila se židovska Pasha pa su mnogi iz cijele zemlje uzašli u Jeruzalem da se očiste prije Pashe.
56 Tražili su Isusa i, stojeći u Hramu, međusobno govorili: “Što vam se čini, zar uopće neće doći na blagdan?”
57 A svećenički glavari i farizeji izdali su zapovijed da, ako tko sazna gdje je, taj to dojavi da ga uhvate.